UTJEHA KOSE _ by Dominis

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu. 27. godina tvojih od zrna si postala stablo s najljepšim cvijećem. Kao da sam znao da te neću brati ja, te tvoje plodove slađe od grožđa te tvoje plodove. Gledo sam te kako trčiš uz Savu, misliš da se ne sjećam. Sjećam se svakog našeg trenutka, svake riječ i šapata. Ti nisi bila biće ovog svijeta. Previše se toga dobroga dogodilo meni da bi prošlo bez tragedije. Ti si moja svečanost i moj pogreb. Moj izvor najveće sreće i korito najdublje tuge. Zašto moramo živjeti ovako ranjeni. Zar ranjeni ne iskrvare. A ipak treba nekako živjeti i preživjeti i pored tebe mrtve. Gledo sam te sinoć, jesam. Gledo sam te kako se smiješ dok se spuštaš mojim dječačkim sanjkama niz stazu na Sljemenu. Tko je bio sretniji od mene, osim možda ti. U snu sam te gledo kako stvaraš čaroliju kako si ono u božićnim danima bila sretna, a sada si me učinila tako tužnim. Ja sam najtužnije biće na svijetu. Ti si mi pomogla u tome jer gledo sam te mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća. Nek odjekne noćas ova dvorana nečuvenom tugom. Nek odjekne tišinom nesreće voljena moja. Teška se kob namjerila nevinim golubima, golubica je morala otići bez svog ljubimca. I ta idila cvijeća mjesto da me usreći učini moju bol još stostruko dubljom. Zar tolika ljepota mora sagnjiti i pretvoriti se u prljavu zemlju, u beznačajnu prašinu? Zar sve mora umrijeti? Zar je to život? A živjeli smo… Ipak, ti ležiš mrtva.

Na visokom odru, u agoniji svijeća. Mjesto kao kraljevna na visokom tronu tebe dopade tužni, visok odar. Sav njegov sjaj bješe u crnini u agoniji svijeća. Vosak što ga sakupiše vrijedne pčelice noćas hrani moju bol. A svijetlo svijeća osvjetljuje svu težinu moje sirote duše i sve ostatke, sitne komadiće tebe koja nestaješ. Polako.

Gotov da ti predam život kao žrtvu. O najmilije moje kako bih ti htio predati život kao žrtvu na ovom tmurnom žrtveniku sve tvoje ljepote. Da bar mogu umrijeti s tobom, moja je duboka želja da ne ostanem sam. Bojim se samoće, bojim se živjeti, a umirati.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao. Nisam plako, suze neće da poteku ali bol je nesnosna. Suze bi mi olakšale dušu. Čemu olakšanje? U jednom trenutku morati ću zaplakati ali ne sada kada te još vidim. Te tvoje oči, zatvorene, odaju mi tajnu suza. To je tuga za jednim životom, tuga za jednom mladošću, tuga za onim što se nije dogodilo, a trebalo je. Naši snovi sad su izranjeni puni puste težine, zaborava, nestanka. Zapanjen sam stao vidjevši svoju budućnost bez tebe, vidjevši dane crne korote, dane u kojima snovi tiho gasnu.

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, još noćas ležati ćeš. A već sutra prekrit će te crna mati zemlja. Ta smrt tako ohola i prgava još da je mogu nazvati i krasnom. Otima te od mog zagrljaja, od naše idile. Tko će se sjećati onih sretnih dana kada tvoje tijelo bude korijen mahovini i bršljanu što se vere uz malenu kamenu ploču s tvojim imenom. Tko će se sjećati? Nas?

Sumnjajući, da su tamne oči jasne, odakle mi nekad bolji život sjao. Te oči koje me sada ne vide. Tamne oči pune magle i prašine. A do juče sjaju života i strelicama ljubavi bile su glavno izvorište. Jasnim pogledima gledala si iz svog kuta svijet, gdje su noćas ti pogledi, gdje su noćas one strelice? Da, nekad je iz njih bolji život sjao. No ne više, više nikada, jer…

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke. Sve. Kad bi samo dio tebe mogao oživjeti već bih bio utješen ali sve je mrtvo. Oči izgubljene u magli tame. Dah vihora, a sada tiha bonaca pustih hladnih mora i ruke klonule, zelene, nepomične. Sve baš, sve je mrtvo.

Sve, što očajanjem htjedoh da oživim. U očaju strasti htjedoh, zbilja htjedoh da te oživim. Tvoje oči, dah i ruke. Htjedoh da oživim našu sreću, našu budućnost, da nam dadnem šansu. Ali sve je mrtvo.

U slijepoj stravi i u strasti muke, bio sam opet sam. Kao nekad, prije tebe. Stravična je i podmukla ta smrt jer odnosi drage ljude iz naših života i rađa u nama strašne strasti muke. Rađa u nama neizbrisivu tugu, tragove i rane koji ne zastarijevaju niti se liječe. Muka ostaje muka, bez zaborava trajati će vječno.

U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Nebo nad Zagrebom bilo je sivo. Daleko tamnije nego drugih noći. Tek poneka ulična svjetiljka osvjetljavala je puteve kojima je rijetko tko još hodao. Došao sam tim ulicama ka dvorani kobnoj s mislima sivim kojih se neću doskora osloboditi.

Samo kosa tvoja još je bila živa, pa mi reče: – Miruj! U smrti se sniva. 

by Dominis

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, u agoniji svijeća,

Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

Sumnjajući da su tamne oči jasne

Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa,

Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

A. G. Matoš