SOKRATOVA OBRANA

Sokrat, mitska figura filozofije, je živio u Ateni (Atena, 469. pr. Kr. – Atena, 399. pr. Kr.). Njegova filozofska strategija bila je majeutika što znači pitanjima dovesti čovjeka do toga da sam shvati što je istina. No ta metoda rađa ljude koji počinju misliti svojom glavom. A to nikad nije bilo dobro za vladare. Lakše je da oni stvaraju priče o kojima će masa govoriti nego kad pojedinci iz mase postavljaju pitanja njima. A on je mnoge naučio da počnu postavljati pitanja. 

Sokrat na početku svoje obrane u stilu svoga „chilli sarkazma“ govori kako je zadivljen njihovim izlaganjem samo nisu rekli ništa istinito. Pa nastavlja kako su ga proglasili vještim govornikom, a on se uopće ne smatra takvim osim ako govoriti istinu ne znači biti vješti govornik. Vrlina nije vješto govoriti već govoriti istinu. 

Ovako su neki mnogo prije suđenja govorili o njemu: „Postoji tamo neki Sokrat, mudar čovjek, duboki mislilac ο nebeskim pojavama - jer je već sve pod zemljom istražio - i koji slabiji govor pretvara u jači.“ On te ljude smatra opakim tužiteljima, a ne Anita i družinu koja ga sada tuži. Ti ljudi koji su sadašnje tužioce od malena odgajali da mrze Sokrata su njegovi stvarni tužioci budući da ga u tim situacijama nitko nije mogao braniti. 

Sokrat se podsmjehuje svojim tužiocima pa ih pita čime se bavio i sam odgovara u njihovo ime: „Ne bi do toga došlo da se ti ne baviš nekim drukčijim stvarima od ostalih. Reci nam sam, da ne bismo morali ishitreno nagađati, ο čemu se radi.“ A Sokrat opet ovako odgovara: „Ja sam pak svjestan da nisam niti jako niti malo mudar.“ Ali proročica u Delfima je izjavila da je Sokrat najmudriji i da nema mudrijeg od njega. Sokrat je ipak držao jednog čovjeka mudrijim pa ga je išao ispitati kako bi porekao to proroštvo. No došavši do čovjeka i pričajući s njim shvati da je zbilja sam mudriji od tog čovjeka. Kad ga je prokazao zamrzili su ga i on i svi koji su bili uz njega. Sokrat tu situaciju objašnjava na njemu svojstven način i time prokazuje i svoje tužitelje, a ova rečenica ostaje i kao jedna od njegovih najvećih zapisanih mudrosti: „Od ovog sam čovjeka mudriji - izgleda naime da niti jedan od nas dvojice ne zna ništa, niti što je dobro niti što je lijepo. Samo što ovaj misli da nešto zna, dok u stvari ne zna ništa, dok ja, budući da ništa ne znam, niti mislim da išta znam. Izgleda da sam doista samo u ovoj sitnici mudriji od njega: da ne mislim da znam ono što ne znam.“ Tad je krenuo drugom mudrom čovjeku pa se dogodilo isto i on ga na kraju zamrzi. Tako je nastavio obilaziti „mudre“ i rezultat je sa svima bio isti. Na kraju je zaključio da svi oni koje su zvali mudrima ne znaju ništa i da su mudriji oni na lošem glasu. Nakon mudrih krenuo je preispitivati pjesnike. Tad je shvatio da gotovo svi što čitaju te pjesme bolje govore o njima od samih pjesnika. Onda je otišao i obrtnicima i kod njih stekao neprijatelje. Na kraju je zaključio kako je samo Bog mudar, a ljudi nisu. Pa tvrdi da je proroštvo nastalo samo da drugima pokaže kako je „najmudriji od vas, ljudi, onaj koji je, poput Sokrata, saznao da mu vlastita mudrost uistinu ne vrijedi ništa.“

Sokrat poradi svoje filozofije zapada u teško siromaštvo. A njegovi pratioci počinju poput njega propitkivati mudrost drugih, što se mnogima nije svidjelo. Tako su ti počeli širiti glasinu kako: „Ima nekakav pokvareni Sokrat koji kvari mladež.“ A kad upravo te upitaju što taj Sokrat uistinu radi ili što podučava ponestane im riječi jer ni sami ne znaju, „a istina je da je izašlo na vidjelo kako se prave da nešto znaju, dok ne znaju ništa. I budući da tako častohlepni, silni i mnogi pričaju uvjerljivo i žustro protiv mene, napunili su vam uši tračajući me odavno i nemilosrdno.“ Zato je i optužen. U ime svih tih povrijeđenih i veli Sokrat: „Čudio bih se ako bih uspio u tako kratkom vremenu razuvjeriti vas od klevete.“ 

Ovim je riječima prokazao prave tužitelje, a sad se želi obraniti od ovih koji ga sada sude. Melet ga tuži jer kvari mladež ali njemu te stvari nikad nisu ležale na srcu. 

- „Odgovori mi, Melete na ovo: — Tebi je jako stalo do toga da mladi budu što bolji, zar ne?

- Svakako.

- Idi sad ovima i reci im tko ih čini boljima! Očito je da to znaš budući da ti je to briga. Otkrio si, kao što tvrdiš, mene kako kvarim mladež i sad me dovodiš pred ove [prisutne građane] i zbog toga optužuješ. Reci im stoga sad tko je onaj što ih čini boljima i pokaži mi ga tko je!“

Melet se pokušava izvući pa veli da zakon čini mladež boljima i oni koji se u zakon razumiju – suci. Melet dalje tvrdi da svi osim Sokrata čine mladež boljima. A Sokrat s osmjehom odgovara: „Velika bi bila sreća za mladež da je samo jedan koji ih kvari, dok im svi ostali koriste!“ Pa pokušava pojasniti svoj stav tako što pita kako je s konjima ili drugim životinjama. Nikako ne mogu svi činiti dobro konjima već samo oni koji se razumiju u konje, a to je konjušar. 

Sokrat sad postavlja pitanje ako kvari mladež ne izlaže li se opasnosti da i sebe dovede u situaciju da mu ti mladi koje je „pokvario“ nanesu neku štetu. Ali nitko ne želi sebi nanijeti štetu. Jedino ako to ne čini slučajno i ne shvaćajući da kvari mladež. Ako to čini zašto ga onda oni mudriji nisu upozorili i podučili – pita se. Ti me pak „dovodiš ovamo, gdje je zakon dovoditi one koje treba kazniti, a ne podučiti.“ 

A o optužbi da ne vjeruje u bogove odgovara: „Postoji li itko [na ovome svijetu], Melete, tko bi vjerovao u ljudska djela, a da pritom ne vjeruje da postoje ljudi?“ A oni tvrde da Sokrat štuje demone, a opet ako su demone stvorili bogovi onda kako da ne vjeruje u bogove. 

- „Ali dobro znate da je istina, kako sam vam na početku kazao, da mnogi ljudi protiv mene gaje veliko neprijateljstvo, upravo će me to uništiti - ako me uništi: ne Meletova ili Anitova, već kleveta i zavist gomile; tome su podlegli već mnogi drugi dobri muževi, a mislim da će tako biti i u budućnosti - nema bojazni da će se to zaustaviti na meni.“ – odgovori Sokrat.

Ali Sokrat se izlaže mogućnosti da ga ubiju. Pa odgovara.

- „Bojati se smrti, ο ljudi, nije ništa drugo nego pričinjati se sebi mudrim iako [zapravo] nisi; to znači vjerovati da znaš ono što [zapravo] ne znaš. Nitko ne zna što je smrt, a [pogotovo ne zna] je li ona čovjeku najveće od svih dobara; a ljudi se nje boje kao da znaju da je najveće od svih zala.“

A kad bi ga i sad pustili pod pogodbom da više ne uči druge on bi radije prihvatio smrt i ovako bi mu rekao: „Ό dragi moj čovječe, Atenjanin si, iz najvećeg i najslavnijeg po mudrosti i snazi grada, zar se ne stidiš baviti se zgrtanjem što je više moguće novca, isto tako i slave i časti, dok ti nije stalo do mudrosti i istine: nije li ti stalo da ti duša postane najboljom? I ako netko od vas zaniječe [da mu je stalo do novca, slave i časti] i kaže da mu je stalo [do mudrosti, istine i duše], neću ga smjesta pustiti i otići, nego ću ga propitkivati, ispitivati i sumnjičiti.“

- „Ja ću odlaziti od jednog do drugog od vas, ne čineći ništa drugo nego pokušati vas nagovoriti, i mlađe i starije, da se ne brinete niti oko tijela niti oko novca tako revno kako treba da se brinete da duša postane najboljom, i govorit ću vam: 'Ne dolazi vrlina čovjeku od novca, nego se po vrlini stječe bogatstvo – a isto tako i sve ostale stvari, i obične i javne, postaju [samo po vrlini] dobro za ljude.' - Ako dakle kvarim mladež takvim govorom, to bi bilo pogubno; ali ako netko kaže da je moja poruka išta drugo osim toga, on blebeće. Prema tome, rekao bih, Atenjani, poveli se vi za Anitom ili ne, pustili vi mene ili ne, ja neću drugo raditi, pa makar morao umrijeti više nego jednom.“ Pa nastavlja: „[Anit] me može dati ubiti, protjerati u progonstvo ili razriješiti građanskog prava - i to sve on, po svoj prilici, kao i tko mu drago drugi, može smatrati velikim zlom, ali ja tako ne mislim. Mnogo je veće [zlo], po mom mišljenju, ono što on sad čini: pokušati nepravedno čovjeka pogubiti.“

Sokrat veli kako je on potreban Ateni kao konju obad da ga podbode. Tako je Sokrat tu da ih razbuđuje, potiče, podbada, jednog po jednog, bez prestanka. Oni bi rado Sokrata pogubili i nastavili spavati u svome miru. Ali da je bar za to primao plaću, a on nikad nije uzeo ni jednog njihovog novčića. 

- „Moje je siromaštvo najbolji svjedok da je istina što kažem!“

Sokrat čuje glasove od djetinjstva. Oni su ga uvijek odvraćali od njegovih zamisli. Zbog toga se nikad nije bavio politikom. Jer „nema čovjeka koji bi se mogao spasiti ako bi se bilo vama bilo nekom drugom mnoštvu iskreno usprotivio i pokušao spriječiti mnoge nepravde i zločine u državi.“ Nemoguće je preživjeti pravednom čovjeku na takvim pozicijama.

Sokrat tvrdi da nikad nije naučavao ništa protiv pravednost i da nikad nikome nije bio učiteljem. Nego svatko tko bi mu prišao bio mlad ili star, bogat ili siromašan nikad nije propustio da s njim razgovara. Ako je netko iz tih razgovora postao dobar ili ne, za to nije kriv Sokrat jer on nikoga nikad nije podučavao. Štoviše, samo je propitkivao. 

Sokrat ne poziva sebi sklone ljude da glasuju za njega. Niti će preklinjati suce da ga oslobode već će pokušati zdravim razumom pokazati da čine krivo. On prepušta bogu, zakonu i sudcima da presude pravedno. Dakle, „presudite kako bi bilo najbolje za mene i za vas.“

Na prvom glasovanju je osuđen. 

Sokrat se smatra prepoštenim da bi mogao raditi poslove kao što su zarađivanje novca, gospodarstvo, vojništvo ili javno govorništvo, niti ikakvim drugim službama, strančarenjem ili urotama što se rađaju u gradu, jer bi ga to zbog poštenja sigurno stajalo života. On ne traži ni sažaljenje niti želi preklinjati. „Morao bih biti doista zaslijepljen ljubavlju prema životu, Atenjani“ da bih predložio koju drugu kaznu poput zatvora, novčane kazne ili izgona iz Atene. Kad bi bio izgnan i dalje bi se mladi okupljali oko njega, a ako bi ih otjerao oni bi ga osudili, a ako ih ne bi otjerao osudili bi ga njihovi roditelji i rođaci i to baš radi njih. 

On smatra da bi život koji bi vodio u miru, bez svakodnevnih rasprava o vrlinama, bio neposlušnost prema bogu i da „život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja.“ 

Na drugom glasovanju je opet osuđen.

On žali svoje tužitelje jer će drugi reći kako je u Ateni pogubljen mudri Sokrat, a kao mogli su pričekati i uskoro bi umro od starosti. 

- „Osuđen sam doista zbog manjka, ali ne dokaza, već bezobraštine i besramnosti, jer nisam želio govoriti ono što bi vama bilo najugodnije slušati: kako zapomažem, jadikujem, govorim i činim mnoge druge stvari koje su, smatram, mene nedostojne, a koje ste možda navikli slušati od drugih.“ I ne žali što se tako branio. „Niti na sudu niti u ratu nitko ne smije - niti ja niti itko drugi posezati za takvim sredstvima kojima bi pod svaku cijenu izbjegao smrt. U bitkama je očito da bi netko mogao izbjeći smrti ako bi, odbaciviši oružje, preklinjao i molio progonitelje. (…) Nego, ljudi, nije teško izbjeći smrti; puno je teže izbjeći zloći - [zloća] trči brže od smrti. (…) Sad odlazim [sa suda pošto] ste me vi osudili na smrt, a njih je pak osudila sama istina zbog pokvarenosti i nepravednosti [ - pa neka krenu i oni]. Ja očekujem svoju kaznu, a oni svoju. Nema sumnje da se to tako trebalo zbiti, i mislim da je to u redu.“

- „Razmislimo sad – nastavlja Sokrat – malo ο tome da možemo gajiti veliku nadu da je Smrt [umrijeti] dobro! Zapravo, umrijeti je jedna od ovih dviju stvari: ili je potpuno uništenje, tako da mrtvi više ništa ne osjećaju, ili je, kako smo čuli, [smrt] promjena i nekakva seoba duše odavde nakamo dobitak drugamo.“ Ako je prvi slučaj točan tada je smrt dobitak koji nas oslobađa od svakodnevnih jada. Ako je drugi slučaj točan onda će uživati s svim onim dobrim i mudrim ljudima koji se tamo nalaze i s radošću će ih ispitivati kako je to radio i ovdje. 

Jer „nije moguće da dobar čovjek, niti u životu niti poslije smrti, pretrpi ikakvo zlo: prema sudbini dobrog čovjeka bogovi nisu ravnodušni.“ Njegovi tužitelji mislili su da će mu nauditi, a on smatra smrt dobrom za sebe. 

Na kraju „vas molim za sljedeće: kad moji sinovi dosegnu zrelu dob, kaznite ih, ljudi, nanoseći im iste boli koje sam ja vama nanosio, ako vam se učini da im je više stalo do novca ili nečeg drugog, nego do vrline, i ako si umisle da su nešto, a zapravo nisu ništa; kudite ih, kako sam ja kudio vas, tako da ne zanemaruju ono čime valja da se bave i ne misle da su nešto ako to nisu zavrijedili. Ako budete tako postupili, pružit ćete ono što je pravedno: i meni i mojim sinovima. - Međutim, sad je došlo vrijeme da pođemo: ja idem u smrt, a vi nastavljate živjeti. Tko će od nas bolje proći, ostaje zakrito svakome osim bogu.“

Nedugo nakon ovih riječi Sokrat je ispio otrov te tako skončao. Ali do danas se njega smatra kršćaninom prije kršćana. Pravednikom koji je stajao uspravno pred svim lažnim optužbama i nije poklekao kada su ga, osramotivši zakon i pravdu, osudili na smrt. Tako je bilo s mnogim pravednicima u povijesti. Potrebno je maknuti takve jer remete snove masama, preispituju njihove lažne idale, postavljaju neugodna pitanja. Mase vole da im se laska, vole živjeti u neznanju i istina ih budi i trijezni, a oni opijeni američkim ili već nekim snom žele ostati u snu.

by Dominis