Društvo mrtvih pjesnika

 

Jučer sam nakon dugo vremena opet pogledao film „Dead poets society“. To mi je bio kao neka vrsta godišnjeg odmora. Ponovno sam se prisjetio, iako uz prilično trapavu glumu većine mladih glumaca, jednog izvrsnog, velikog i neponovljivog Robin Williamsa. A priča o mladoj ekipi gimnazijalaca koje je profesor probudio iz ustajalosti svakodnevnog života i pridobio ih da zavole poeziju i kroz tu ljubav počnu drugačije gledati na život i nakon trideset pet godina (jer je film snimljen 1989., kako davno to zvuči) i dalje inspirira. Film sam gledao više puta ali nikad me kao sada nije potaknuo na razmišljanje zašto pišemo. Nije mudrost popratiti što se najviše čita, pročitati najprodavanije knjige i onda pisati nešto slično. Ali ja to ne mogu. „Poeziju ne pišemo i ne čitamo jer je to simpatično. Nego jer pripadamo ljudskom rodu. Ljudski rod je strastven! Medicina, pravo, ekonomija, strojarstvo… Ti nas plemeniti pozivi drže na životu. No poezija, ljepota, romantika, ljubav! Za njih živimo.“ (John Keating - Robin Williams) Poezija je moj život, velika strast i možda samo zato žalim što ne živim u većem gradu kako bi našao neko Društvo mrtvih pjesnika, jer ima nas samo smo razasuti, ali u gradu bi mi ipak izmakle neke teme koje pruža otok. Film je u nekim trenucima tužan, kao i svaki život, ali posljednja scena ipak raduje. „Ma što vam rekli, riječi i ideje mogu promijeniti svijet.“ (John Keating - Robin Williams)

DRUŠTVO MRTVIH PJESNIKA

Priđi,
kanim se otisnuti onkraj sunčevog svijetla
vidim život, svitanje u kukurikanju starog pijetla
vidim noći koje više nitko ne želi
iz iste zdjele i dan i noć su jeli
i ako moć pred zanosom se sklanja
krije lice puno neznanja
i ako slava u malenosti čuči
kako nas najmudriji od sviju uči
onda naše pjesme jesu zalog
neke nade ovog svijeta palog
i riječi i stihovi što noćas naviru
u šaputanjima, i u snažnom viru
nek nadom odzvone posljednja ljeta
pjesnici jesu zgažena četa
ali barem ćemo otići sa stihom
u suzici plamen, u vrisku tihom.

By Dominis